Ljetni oratorij 2020: STanovnici neba i zemlje!

Svanulo je jutro 16.8. Otkucao je početak nekog  ,,poznatog” ali za sve nas posve novog iskustva. Gomila ljetnih oratorija iza nas, ali jedan sasvim drugačiji pred nama. Noć prije sve je odredila. Zavjet koji smo dali Gospi pratio nas je gotovo do samog kraja. Godinama unazad zamarali smo se time da program bude što savršenije izveden, a dan uoči ovog ljetnog oratorija naše želje bile su usmjerene prema tome da ga dovedemo do kraja bez da svjedočimo tome da je neka osoba iz naših redova zaražena. Dok ovo izgovaram još uvijek nakon dugog razmišljanja prolaze me trnci. Unatoč svim poteškoćama ušli smo u taj rizik sklopljenih ruku glavom podignutom prema nebu. STanovnici neba i zemlje, slogan tiskan na majcama koje su se toga dana dijelile 160 djece koja su s nestrpljenjem čekala da postanu dio naše priče. Riječ je o mlađoj skupini djece od 3.do 6.razreda. Jako je teško opisati osjećaj kada tolika skupina djece unatoč tome što pripadaju različitim bojama koje se međusobno bore za titulu pobjednika ljetnog oratorija 2020 zajedno navijaju jedni za druge stavljajući pobjedu sa strane. Upravo je to ono što smo se trudili naučiti ih. Gorjeti jedni za druge bez obzira na okolnosti. Neopisivo je zajedništvo koje smo svi međusobno pokazivali i živjeli. Unatoč tome što smo poštivali distancu i sve ostale mjere nacionalnog stožera naša bliskost je iz dana u dan bila sve veća i veća. Ispod zaštitnih maski nikada nisu izostajali osmijesi animatora upućeni djeci. Sve ono što bi nas naizgled moglo sputavati u ostvarenju osjećaja zajedništva, radosti, bliskosti nas je povezivalo na nevjerojatan način. Nakon brojnih oratorija koje sam prošla kao dijete i kao animator mogu sa sigurnošću reći da je ovo onaj koji ću pamtiti kao jedan od najboljih što se tiče mog odnosa s drugima i duhovnog rasta. Ljubav koju smo unijeli jedni drugima u srca živjet će iz dana u dan sve do našeg ponovnog susreta. Koliko se samo novih prijateljstava rodilo na našem oratorijskom dvorištu. Toliko djece, a svako od njih na svoj način poseban i jedinstven. Svaki dan animatori su dan započinjali svetom misom u 8:30 nakon koje smo imali kratku provjeru na kojoj smo iznijeli plan svakog dana. Djeca su se polako okupljala, a s programom smo počinjali u 9:30. Svaki dan imali smo zajedničku jutarnju molitvu, igrali smo 2 velike igre nakon kojih smo imali formativne radionice na kojima smo nastojali raditi na duhovnom rastu naše djece, ali i produbiti njihova razmišljanja i ukazati im na neke temeljne vrijednosti i problematiku današnjice. Bavili smo se izradom brodova, igrali smo kvizove, glumili u dramatizcijama, igrali vodene igre, lov na blago, a u malim pauzama između dnevnih aktivnosti provodili smo vrijeme zajedno u upoznavanju, igranju društvenih igara, plesanju banseva, itd. Sa starijom djecom program smo imali u večernjem terminu od 5:45 do 21:30. Isti program prilagodili smo njihovoj dobi te smo još igrali i turnire (nogomet i loptomet). Obe dobne skupine su bile potpuno različito iskustvo za nas animatore jer je svaka od njih tražila poseban pristup. Kako su dani prolazili bilo je sve napornije izdržavati cijeli dan s djecom na oratorijskom dvorištu, ali u tim trenutcima kada je bilo najteže u razgovoru s ostalim animatorima zaključili smo da je tada Bog bio najprisutniji među nama. Izdvojila bi jedan trenutak u danu kada sam bila zaokupljena svojim stvarima, umor je prevladao, a jedan dječak je u molitvi zahvale koju su trebali napisati na jednoj od radionica rekao: ,, Bože hvala ti što sam sretan”. Tada je sve opet dobilo smisao. Sve teškoće koje su pratile svakog animatora ponaosob su zanemarive u trenutku kada svatko od nas može reći HVALA TI ŠTO SAM SRETAN. Sretan sam Bože što me zoveš da budem animator, što mi ispunjaš srce radošću, što pred mene stavljaš djecu kojoj ću utjecati na život. Bože hvala ti što imam priliku sve ovo iskusiti na svojoj koži. Bože hvala ti što sam sretan. Naš hod je zaustavljen dva dana prije nego što smo to planirali zbog odredbi nacionalnog stožera. Bila je to vijest koja nas je sve duboko potresla. Nitko od nas nije želio da se naša priča tako završi. Teško je riječima opisati osjećaj težine u srcu kada smo djeci trebali reći da oratorij završava. Za mene je posebno teško bilo ostati nasmijana u posljednjim trenutcima s djecom kako bi njima zadnji dan prošao u što ljepšem sjećanju. Ponekad je najteže neke stvari objasniti samome sebi. Djeca su bila tužna što ranije završavamo ali  i zahvalna što su imali priliku bar na kratko biti prisutni na oratoriju. Srce mi je ispunjeno kada se sjetim da nas je idući dan posjetila manja skupina djece na ogradi oratorijskog dvorišta jer su nas se kako kažu već zaželila, a i dosadno im je bez oratorija. Svi naši trenutci sakupljeni su u toj njihovoj gesti. Na kraju se želim zahvaliti Bogu što nas je cijelo vrijeme pratio u svakom dijeliću dana, našem don Ivanu i svim salezijancima koji su neumorno uz sve svoje brige radili na tome da sve prođe po planu, a i pomagali nama animatorima u našim trenutcima slabosti. Hvala im na svakom savjetu i svemu što su učinili za nas. Hvala mojim animatorima bez kojih ništa od ovoga nebi bilo moguće. Žrtva je bila velika, ali plodovi našeg rada još su veći. Nijedan napor ne može biti veći od sreće koju na kraju dana osijećamo zbog osmijeha jednog djeteta upućenog nama.

Samo hrabro! Odmarati ćemo se u raju.

Anamarija Bašić

2 komentara

  • Reply Ljuba Jovanovac - 12. rujna 2020.

    pozdrav!predivno svjedočanstvo! Zanima me kad cete opet imati ovakve susrete, i kako se djeca mogu prijaviti. Mi smo iz Kastela, al nije problem doci! Ili dodjite vi kod nas!

    • Reply admin - 13. rujna 2020.

      Početkom listopada opet započinje naš subotnji oratorij. Uskoro ćemo objaviti više podatak o događaju.
      Svako vam dobro i Božji blagoslov.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked*