Oratorij je bogato višestoljetno iskustvo iz crkvene povijesti, koji je osobito razvio sv. Ivan Bosco, kao ustanovu cjelovitog odgoja mladih, s obrazovnim, kulturnim, duhovnim i rekreativnim sadržajima.
Prvi moderni oratorij osnovao je sveti Filip Neri oko 1550. godine, a njegovu je zamisao proširio i učinio je svojim „remek djelom“ sveti Ivan Bosco koji 8. prosinca 1841. susreće mladića Bartolomea Garellija u sakristiji crkve sv. Franja Asiškog u Torinu i s njim započinje seriju nedjeljnih susreta. Don Boscov odgojni žar dovodi mu u susret iz tjedna u tjedan sve više mladih, među kojima i sv. Dominika Savija. Prva mjesta na kojima je don Bosco okupljao svoje mladiće nisu bila stalna. Tek 12. travnja 1846. na Uskrs don Bosco pronalazi stalno mjesto za svoj prvi oratorij pod Pinardijevom nadstrešnicom u Valdoccu. Don Boscov oratorij je prvenstveno odgojni ambijent, a karakteriziraju ga četiri značajke: on je za mlade dom koji ih prihvaća, Crkva koja ih evangelizira, škola koja ih priprema za život i dvorište na kojemu, u radosti, susreću svoje prijatelje.
Oratorij može biti: svakodnevni ili blagdanski. Djeluje samostalno ili integrirano s drugim ustanovama valjane odgojne učinkovitosti. Korisnici su djeca i mladi, osobito slabijih egzistencijalnih uvjeta, a ponuđeni programi su izrađeni kao odgovor na njihove potrebe.
Oratorijski ambijent može biti “otvoren” i “zaštićen”, u ozračju familijarnosti i simpatije za interese i pitanja mladih. To je odgojni put kojim se mladi uče upravljati vlastitim životom, prihvaćanjem i oblikovanjem životnih pitanja i traženjem zajedničkih odgovora.
Tri su temeljne dimenzije oratorija: igra, odgoj i obrazovanje i rad kao izražajni momenti cjelovitog projekta humanističko-kršćanskog nadahnuća. Najčešće oratorijske aktivnosti su: društvene, kulturno-vjerske, igračko-športske, uvijek u funkciji odgoja i prevencije društveno neprihvatljivih ponašanja, promocije života i komunikacije između društvenih subjekata i mladih za njihov cjelovit odgoj.
Oratorij kao ambijent cjelovitog odgojnog “projekta”, u dinamici sinteze vjera-život, prihvaća i razvija nove pedagoške perspektive i pitanja mladih. U tom pravcu ide animiranje kao odgojna metoda i stil, otvorenost društvenom i građanskom na terenu, pozornost prema tržištu i mladenačkim izrazima inovativnosti i “kulturnog animiranja” terena, pozornost prema “umreženom odgoju” u bliskoj povezanosti sa župama i udrugama kojima su mladi odgojna skrb i ujedno suradnici i promotori društveno-kulturnih aktivnosti.